Nevjerovatno je kako se noć pretvara u dan, kako se cvrkut ptica sa ranim jutrom čuje, i nebo kad počinje da se plavi, pogledate pored sebe i vidite još jedan novi život tu je. Tako bi i drugog maja 1977. godine. U ranu zoru sa prvim cvrkutom ptica pojavi se pored jedne žene jedno malo biće, koje će kako stvari slijede biti junak ove naše priče.

• Kisik sestro! Kisik!
• Izvolite doktore,
• Mali mrgud neće da plače! - reče doktor i udari tek rođenog mališu po dupetu.
• Vuaaaaa, vuaaaaa - začu se glasan dječiji plač
• Muško je drugarice, čestitamo! Biće veliki radnik, rođen je dan poslije praznika rada, a ko zna možda bude i neki vođa, i naš drug Tito je rođen u maju, reče ponosito doktor.
  
  

Iscrpljena žena ga pogleda i tiho, skoro nečujno, samo reče, hvala doktore. Ne prođe dugo a žaču se neko kako histerično viče ispod prozora, kao da mu život zavisi od toga da li će uspjeti da dozove onoga koga doziva.

• Anđo!!!
• Anđo!!!
• Čuješ li me Anđo! - povikao je visok crn čovjek u bijelom odijelu, sa uredno podšišanim brkovima.
• Ama čujem bolan, šta se dereš.
• Je li sve u redu?
• Jeste – odgovori žena
• Šta je, je li muško ?
• Muško, muško, veliki mašala, najveći koji se danas rodio!
• Ama samo nek stojeći piša, nije bitno šta je – reče čovjek sa velikim zadovoljstvom.
• Kupi mi jabuka!
• Šta reče, jel paprika – našali se čovjek
• Ama Stanko, ne zajebavaj, jabuka, jabuka mi kupi!
• Eto me, letim.
  
  

A bila su to vremena kada se živjelo zato što je čovjek volio život, kada je čovjek bio zadovoljan sa malim stvarima, kada je osnovna uloga komšije bila da se nađe komšiji u nevolji, kada su svi s ponosom nosili crvenu maramu i plavu kapicu, kada je bilo dovoljno da imate crveni pasoš i putujete gdje god hoćete. Do sada smo upoznali tri junaka ove naše priče, Stanka, Anđu i mališana kom još ne znamo ime. Da vidimo kako će se zvati. Živjeli su u Blažuju pored Sarajeva, u kući Stankovog brata. Sedam dana nakon što je mališa ugledao prvo svjetlo i dobio prvu pljesku po dupetu, odlučili su da ga odnesu kući u toplo porodično gnijezdo. Mališa je plijenio poglede, ko god bi došao predložio bi neko ime. Majka je htjela da se zove Stanimir, ili Slaven, a otac je mudro ćutao i slušao šta ko predlaže.

• Mlađan, reče otac, zvaće se Mlađan!
  
  

Odjednom nasta muk. Nikad niko do tad nije čuo takvo ime. Uredu Mladen, ili Mlađen, ali gdje nađe Mlađan, pitali su se svi?

• E pa hoću da bude drugačiji, da se odvaja od svakodnevnih imena, hoću da ga upamte.
  
  

Tako i bi, mališa je dobio svoje ime, za to vrijeme, neobično i posebno ime. Majci i nije baš bilo posebno drago zbog toga, nije se slagala sa suprugovom odlukom, ali kao i svaka druga balkanska žena tog vremena prihvatila ju je kao da je njena vlastita.

©Mlađan Crkvenjaš